nebuloze@nemampojma.hr

jučer sam pregledavala stare postove na ovom blogu. ovo je brojčano 230. post. mijenjala sam imena, mijenjala sam izgled, ali tekstovi bi uvijek ostali.
čitajuči unatrag, dođoh do zaključka da, mora da sam do prije par godina bila totalna revolucionarna divljakuša koje je na silu željela promijeniti svijet.
a danas?
otupila sam. ta točno mjesec dana ću biti 19, a nemam ništa.
kao da sam se pomirila s time da ovaj prokleti svijet nitko i ništa ne može promijeniti. neće biti super-heroja koji će spasiti čovječanstvo od uništenja, neće biti sveobuhvatne revolucije i ljudi će zauvijek ostati onakve nakupine smeća kakva su i danas. ništa se neće promijeniti.
a možda je to naša sudbina. slavna vremena su prošla i mi smo samo opstali izrodi i mutacije nekoć velebnih civilizacija.... a možda ni oni ljudi odprije nisu bili isto ništa bolji od nas. tko će to znati?

nepravda više ne boli. ne mami suze i ne diže živce. postalo je sasvim svejedno.

katkad se zapitam, što sam ja to zapravo postala? utopila sam se u masu generacije koju apsolutno nije briga. jer, zašto bi moralo biti? svi ti ljudi su tako daleko.

i osjećam se tupo. besmisleno. nevrijedno.

kao prije četiri godine, kada se nikako nisam mogla izdići iz mraka, a sada opet sve više i više, sve dublje i dublje padam u njega.

sve se više i više okrećem od ljudi, tonem u samu sebe i nemjerljivo me strah što ću tamo naći. neistražena polja kojima ne želim kročiti jer znače samo bol i znanja koja ne želim, osjećaje koje ne želim.
i tapkam u mraku. u vječnom mraku, jer ne znam što bi me moglo uhoditi iz prostranstva koje ne poznajem. što se sve skriva u mračnim kutevima i samo čeka trenutak slabosti da se oslobodi s lanca i posrne na vidjelo i uništi i ono krhko nešto što sam godinama gradila.

nemam više što za reći, jer je sve bitno već rečeno i kao da nema smisla više trošiti riječi.

mislim da ovime konačno zatvaram ovaj blog.

230 je lijep broj

http://youtube.com/watch?v=iFx2TmQfM-o

napišem poruku na oraspoložim čovjeka, a ispostavi se da sam totalno promašila.... i još uz to dobijem odgovor, zašto trošim svoj dragocjen novac na slanje sms-a... divota.
i onda... već mi dojadilo vječno pitanje: gdje to dovraga griješim?

makar pokušala nešto u najboljoj namjeri, ne ide... i ne ide... i ne ide...

laku noć

za neke bi ta tvrdnja možda zvučala iznimno čudno. no, vjerujete ili ne, prosječni amerikanac zvijezde vidi vjerojatno tek u zvijezdanim stazama. živjeti u gradu punom svakakvih isparina i šta ja znam čega....
uglavnom, tko jebe amere. mislim, i manji problemi su mi veći od brige za amerikancima.
no, možda me nije briga, zato što sam sebična. no, realno gledajući, ni ne bi me trebalo biti briga. prvenstveno bi me trebalo biti briga za ljude koji me okružuju. i sad da se konačno prihvatim teme, i pošaljem amere dovraga.

mir.
dakle, problem mi je klasičan. onaj koji i inače - nemam pojma što da radim. sada me čak i više od upisa na fax i svih ostalih briga brine nešto što sam dosad možda bila zapostavila. mislim, očito je da nešto ne radim kako treba. jer, opet imam onaj isti osjećaj koji sam imala prije nekoliko mjeseci... jednostavno gubim...gubim ljude. u smislu, da, gubim prijatelje. ljudi koji su mi na neki način bitni, ljudi čije mišljenje mi mnogo znači. i ne znam, očito je problem u meni, ali to se periodično ponavlja svako malo... taman kada mislim da nekome iskreno mogu reći sve, i također saslušati drugu stranu... jednostavno, nešto pukne. ne mogu to objasniti. i onda više ne mogu spasiti cijelu stvar, gubim se, i mogu tek promatrati kako se sve više udaljavamo..... to mi se dogodilo već nekoliko puta, a događa se i sada... jednostavno se udalji i to je to.... a ne znam što radim pogrešno. kako to da na kraju ostane samo šutnja, tajac i da više nemam što reći drugoj strani? i imam osjećaj kao da priiča samnom samo reda radi, iz neke navike, ne bih znala....
i opet se vrtim u krug, i ne znam što da radim....jer, očito, ako sam već toliko ljudi na neki način odbila od sebe, da je u meni problem.... očito ne razumijem društvo i ljude same po sebi, ili ne razumijem gdje bi tu mogao biti problem....
možda to što sam se rijetko kada uspjela zbližiti s nekim, a onda bih prečesto ostala sama.... i tako, očito mi treba više vremena nego ostalima da se iskreno otvorim za neko prijateljstvo, što drugoj strani, očito dosadi, pa odustane... ili, ne znam u čemu je problem....
ne volim zabadati nos u tuđe poslove, pogotovo privatne stvari.... ne znam, ako mi druga strana ne želi reći, zašto da se onda propitkujem? znam da bi meni zasigurno bilo prilično neugodno da me pitaju o kojekakvim privatnim stvarima... a onda, možda se ljudima čini da se ne zanimam dovoljno za njih, da sam u nekom svom svijetu... pa ne znam, vjerojatno jesam.
očito sam gledala previše bajki dok sam bila mala, pa su mi takve bedastoće ostale u glavi....
nikada nisam imala "društvo", ili nešto tome slično.... a čak i ako bi se tako-kako negdje uklopila, uvijek bi ostao onaj osjećaj da tamo pripadam... nekad imam osjećaj da uopće ne pripadam nigdje... nekako, ne znam, možda će to zvučati čudno, ali malo ljudi me uspije shvatiti, tj shvatiti ono što zbilja želim reći... no, vjerujem da ni ja ne shvaćam druge, jer inače, kako bih odbijala ljude koji su mi dragi?
pojma nemam
ne znam
ne znam
ne znam
ne znam
i vjerujem, očito je da nikada neću saznati... jer sve moram gledati iz nekog čudnog kuta.
ne znam zašto sam napisala ovaj post. očito ga nitko neće pročitati, no ovo je jednostavno moralo izići van.....
toliko za danas

Nakon tmurnog dana, još tmurnija noć dočekaše već snijegom prekriven grad. Gledajući kroz prozor, vidim samo mrak, i naravno, jedno stalnog promatrača - svoj odraz u prozorskom staklu. Tiha glazba tjera zvukove noći, zvukove stare Tvrđe i teškog snijega na njoj. Dugački prazni hodnici protežu se unedogled, koraci dugo odzvanjaju u ustajalom zraku. I kraj sveg straha od mraka i tihih zvukova noći, mislim samo na jedno: kako sam tek samo odsjećena od svega, u kompleksu dugih hodnika, milijun vrata i mraka. Posvuda je mrak, sve dok ne nađem okidač i zasja desetak umjetnih svjetala. Osjećaj samoće me polako sve više i više obuzima, no ne treba čovjek biti u ogromnoj Tvrđavi praznih zidina da bi se osjećao sam. Pada mi na pamet mnogo misli.
(...............................)
Kao da u ova tri sata puca svaka moja veza s vanjskim svijetom. Ne dolaze ni oni koje zovem.
(..............................)
Katkad razmišljam, da li je uopće bitno sve to, tj ima li neku ulogu sve to što radim? Zašto da radim bilo što, kada će se naći ljudi koji to isto znaju napraviti mnogo bolje od mene? Kakvog li to uopće ima smila uvijek biti u nekakvoj sredini, ne isticati se ničime, te na kkoncu potonuti u sivilo svakidašnjice? Naravno da nema nikakvog smisla bezvezno tratiti vrijeme na snove i iluzije, kada točno znam da nemam talenta. Čovjek se mora, jednostavno se mora, roditi takav ili pak nikome ništa.
Dakle, na koncu, zašto da se uopće bavim bilo čime, od međuljudskih odnosa do umjetnosti, kada sve to skupa jednostavno nema nikakvog smisla i samo tratim vlastito vrijeme i živce?
No onda, na koncu konca se postavlja pitanje, za koji vrag da onda živim? Da besmisleno zgrčem novce, za nešto što ću možda željeti, ali na koncu me ni to neće uspjeti zadovoljiti. Zašto onda sve to, zašto život? Zašto ljudi? Zašto ovaj svijet? Zašto, kada na koncu ništa nema smilsla?

**dijelovi u zagradama su previše osobnog karaktera, te zato nisu objavljeni.

eto i tako već ulazim u treću godinu zaredom sa svojim blogom. nisam se proslavila, itekako sam ga zanemarivala prošle godine (dok je ona dvije i šesta očito bilo plodonosnija od sedmice). a štaš. nestala stara garda i naš voljeni blog.hr se pretvorio u još jedno novo horvatsko konzumentsko smeće, ovoga puta a'la naporna nova tv. mislim, prije je sve bilo cool, dok još nije bilo "modernizirano" - čitaj - nije bilo toliko reklama na sve strane i nije crkavao sistem zato što je bio preopterećen svakakvim gifovima, zvjezdicama, filmićima, fotkama i bogzna čime. glavno da je meni cijela arhiva pobrisana. ma divota. blogove sada pišu samo političari kojima je dosadno, novinari kojima je dosadno, sredovječne žene kojima je dosadno, tinejdžerke kojima je dosadno i općenito ljudi kojima je dosadno u životu pa žele svoju intimu podijeliti sa svijetom. ili jednostavno imaju dozu boleštine i perverzije koje ih tjera na pisanje. smatram da spadam u ove potonje, jer, ako je jedno sigurno, onda mi u životu dosadno nije. katkad ni ne znam što bi prvo, onda zatvorim oči i ne radim ništa. isprobana balkanska metoda. no, to je tek sada tako, kada je škola nemam vremena ni za svoje balkanske meditacije. no, 'ko ga šljivi. ionako, naši dragi političari su sretni ako ja makar završim srednju, iako bi fakultet bio još bolji, a mogu doktorirati i recimo iz povijesti šumarstva, tek toliko da imam neki doktorat, radi reda.
i tak, čekam kada će me izbaciti sa servera ili kada ću dobiti neku tužbu XD ali tko ga šljivi, radije da zborim "odma u facu", nego da pljujem po drugim serverima... ah, kad se sjetim vremena kada sam istovremeno vodila i po 15tak blogova. to su bila vremena XD kada čovjek ima 15 godina i puca od inspiracije, a ponajprije od hormona i želje da napiše nešto što će cijeli svijet čuti. a sada sam spala tek na gdjekoje javljanje, koje večinom ljudi ni ne pročitaju, već se čude količini postova i nebuloza o čemu sve to pišem. i tak. fale mi moji stari blogeri, ali hebiga, kada su svi pobjegli, pogasili blogove, pobrisali postove i ostala je još hrpa praznoglavih lovaca na komentare. što im to znači, ne znam, osobno mi ništa ne znače komentari, tipa "super blog i čitamo se". mislim, to je maltene copy-paste poruka. ali i to sam prošla već par puta XD daklem, o čemu da se piše u ovoj novoj godini? kada su sve teme već isfurane, o svemu se već pisalo, ne postoji ništa novo, ništa divlje što bi privuklo pažnju širih masa.
ne da mi se više pisati XD idem čitati kishona, a vi se frigajte sa svojim gifovima
dasvidanja XD

što sam svašta radila u godini dvije i sedmoj? moglo bi se reći ništa. moglo bi se reći svašta. jedno znam; ne da mi se o tome pisati, bilo je previše toga, bitnog i nebitnog, publičnog i nepubličnog (aha, mrvim nove reči za rvatski jezk). i tako. to je inventura, ne da mi se pisati. neke stvari će jednostavno progutati zaborav (pošto sam senilna kao zlatna ribica), neke su već ostale zabilježene, pa ih valda neću zaboraviti. i tak. sretna vam nova i tak to.